Besna sam.
Besna na sve nas umetnike i "umetnike". Šta mi, zapravo, dajemo i šta dobijamo?! Za šta se borimo u ovom somnobulnom ringu popularnosti gde je samo bitno preživeti, a kvalitet je suvišna pojava?! Sedimo čisti i svoji dok nas drugi pluju,kritikuju i daju sebi za pravo da njihove reči budu definicija našeg kvaliteta i postojanja. Zašto nam prija da sedimo na raskršću kritika i pohvala?! Zašto nam je priroda toliko pravedna i prokleta da prihvata sve i da u startu zna s čim treba da se bori i šta da ispravlja. Zašto?! Zbog one životinje koju svi osećamo tamo gde se drugim ljudima nalazi duša, pa ako je ne nahranimo biće nam gore?! I sve to vreme mi smo svrstani u sebične i samožive, a zapravo se borimo za druge i zbog drugih dok stojimo u najsavršenijoj glumi pred kritikom. Mi znamo šta su laž i istina i znamo kako, kome i kad da je percipiramo dok svio ostali time barataju tek onako da se nešto dešava. I ne tražimo hvala. Nikada. Za šta se borimo?! Za opstanak umetnosti koja je čistija od sveta u kome raste i postoji iako smo svesni kakvom svetu je plasiramo?!
Žao mi je svih nas koji smo tu gde jesmo, a prezirem sažaljevanje generalno. Žao mi je otupelosti za osnovnu kulturu i vaspitanje. Ne popujem. Mrzim to.Ali više od toga mrzim nesvesnost pred sobom samim, nemogućnost za napredovanjem i inferiornost. Mrzim jer i mi umetnici, koji smo emotivni i kao takvi nesavršeni po mišljenju većine, guramo i borimo se. Ne smatram nas superiornijima, samo mislim da smo iole u ovom sr.nju od sveta skupili hrabrost da preživljavamo.
Ljuta sam u ime svih naših ideala. Ljuta sam kad postajemo čudna socijalna grupa koja služi samo za puku zabavu i smeh bez ikakve dubine i poente. Ljuta sam dok otvaram oči onima koji ih zatvaraju jer je lakše i lepše spavati. Ljuta sam dok se zatvaraju usta koja treba da kažu mišljenje i bore se za sebe.Ljuta sam dok se nasilno prave gluvi jer će u suprotnom nastradati. Ljuta sam na gušenje čula i osećaja dok ih mi ispoljavamo.
Prebesna sam što uvek završimo kao "oni ekstremni", "oni čudni", "oni nerazumni", "oni jer su budale", i ostalo.
Ljuta sam jer se delimo na one koji shvataju da ovaj svet ipak može nešto i one koji se prepuštaju inerciji, depresiji,jednodimenzialnom gledanju na stvari.
Alo, život je jedan! Veruj u čuda, ljubav, sreću, čudesa, prijatelje, bezgranične emocije, magije, trikove, neizvesnost, katarzu, aplauz od koga ćeš ogluveti, zaslepljujuće reflektore, perje, šljokice, lepe momke i devojke, koreografiju, blistavi kostim, skupu scenografiju, preteranu muziku... u sve što jedno dobro pozorište može da ti priušti.
Zato želim svima srećan Dan pozorišta jer život je jedna velika predstava, bili od onih koji žive u pozorištu ili od onih koji dotični pojam traže po rečniku.Napisala ona kojoj daske MNOGO život znače
Besna na sve nas umetnike i "umetnike". Šta mi, zapravo, dajemo i šta dobijamo?! Za šta se borimo u ovom somnobulnom ringu popularnosti gde je samo bitno preživeti, a kvalitet je suvišna pojava?! Sedimo čisti i svoji dok nas drugi pluju,kritikuju i daju sebi za pravo da njihove reči budu definicija našeg kvaliteta i postojanja. Zašto nam prija da sedimo na raskršću kritika i pohvala?! Zašto nam je priroda toliko pravedna i prokleta da prihvata sve i da u startu zna s čim treba da se bori i šta da ispravlja. Zašto?! Zbog one životinje koju svi osećamo tamo gde se drugim ljudima nalazi duša, pa ako je ne nahranimo biće nam gore?! I sve to vreme mi smo svrstani u sebične i samožive, a zapravo se borimo za druge i zbog drugih dok stojimo u najsavršenijoj glumi pred kritikom. Mi znamo šta su laž i istina i znamo kako, kome i kad da je percipiramo dok svio ostali time barataju tek onako da se nešto dešava. I ne tražimo hvala. Nikada. Za šta se borimo?! Za opstanak umetnosti koja je čistija od sveta u kome raste i postoji iako smo svesni kakvom svetu je plasiramo?!
Žao mi je svih nas koji smo tu gde jesmo, a prezirem sažaljevanje generalno. Žao mi je otupelosti za osnovnu kulturu i vaspitanje. Ne popujem. Mrzim to.Ali više od toga mrzim nesvesnost pred sobom samim, nemogućnost za napredovanjem i inferiornost. Mrzim jer i mi umetnici, koji smo emotivni i kao takvi nesavršeni po mišljenju većine, guramo i borimo se. Ne smatram nas superiornijima, samo mislim da smo iole u ovom sr.nju od sveta skupili hrabrost da preživljavamo.
Ljuta sam u ime svih naših ideala. Ljuta sam kad postajemo čudna socijalna grupa koja služi samo za puku zabavu i smeh bez ikakve dubine i poente. Ljuta sam dok otvaram oči onima koji ih zatvaraju jer je lakše i lepše spavati. Ljuta sam dok se zatvaraju usta koja treba da kažu mišljenje i bore se za sebe.Ljuta sam dok se nasilno prave gluvi jer će u suprotnom nastradati. Ljuta sam na gušenje čula i osećaja dok ih mi ispoljavamo.
Prebesna sam što uvek završimo kao "oni ekstremni", "oni čudni", "oni nerazumni", "oni jer su budale", i ostalo.
Ljuta sam jer se delimo na one koji shvataju da ovaj svet ipak može nešto i one koji se prepuštaju inerciji, depresiji,jednodimenzialnom gledanju na stvari.
Alo, život je jedan! Veruj u čuda, ljubav, sreću, čudesa, prijatelje, bezgranične emocije, magije, trikove, neizvesnost, katarzu, aplauz od koga ćeš ogluveti, zaslepljujuće reflektore, perje, šljokice, lepe momke i devojke, koreografiju, blistavi kostim, skupu scenografiju, preteranu muziku... u sve što jedno dobro pozorište može da ti priušti.
Zato želim svima srećan Dan pozorišta jer život je jedna velika predstava, bili od onih koji žive u pozorištu ili od onih koji dotični pojam traže po rečniku.Napisala ona kojoj daske MNOGO život znače
