Jedan stranac je lutao jednom poznatom ulicom. Gledao je u poznati prozor. Slušao poznatu tišinu. Nastavio je napred. Znao je svaki korak unapred. Vraćala su mu se poznata sećanja. Poznate rečenice. Poznato odugovlačenje koraka preostalih do cilja. Osvrtao se često. Zavaravale su ga siluete u daljini. Svaki put bi zabolelo kada bi shvatio da su to samo neki ljudi, strani koliko i on. Slušao je poznatu kišu. Naslonio se na zid jedne poznate zgrade i ćutao. Proklinjao je koliko mu je i ćutanje poznato. Slušao je kapi kiše pretvarajući ih u poznatu melodiju. Sve je bilo poznato u inat njemu, stranom. Ostao je naslonjen tu ko zna koliko. Tvrdoglavo je ostao da dokaže da ima smisao. Neki. Kakav god. Da baš on jeste bitan. Kiša se slivala po njemu, a on je ostao. Ostao čekajući, kao i svaki stranac, da ga neko
prepozna.
Нема коментара:
Постави коментар