Idem našim stopama koje je prekrila čežnja.Lutam iako znam pravi put.Ne znam koliko je sati i koje je doba.Ne znam da li sam budna ili sanjam.Znam da želim tebe više od svega na svetudok opštim sa strahom koji mi razdire telo.Kida mi deo po deo dok urla tvoje ime.Gadim se sebe i tuđih dodira.Ne poznajem druge usne.Sanjam košmare slađe od zadovoljstva.Vidim tvoj pogled ka kome ka kome hodam
prljava od sebe i svojih nadanja.
Ukaljana sam oduzimanjem nevinosti mom srcu.Plašim se reči,daha i tišine.
Trudim se da ne znam šta radim i kuda idem.Koraci su pijani i teški.Tvoj miris ih okiva.Pušta ih da krvare po slovima tvog imena.Želim da nestanem.Da se izgubim u ovoj pomahnitaloj postelji.
Ali ne mogu.Postojim i dišem.Svaki otkucaj srca mi govori da sam živa.Želim da sve utihne,
pa i tvoj glas.Želim da sve nestane,pa i tvoj lik.Da pomislim da je sve iluzija,
da je sve samo uteha za kojom sam tragala i ništa više od toga. I opet ne vredi.I opet strah vrišti.
Ti si tu i stvaran si.Ti postojiš i kradeš mi hrabrost.Podvodiš me strahu
koji ti ljubavlju plaća.Ljubavlju čistijom od mene same.I ja i dalje vodim ljubav sa strahom.Svaki njegov ulazak u mene briše jedno sećanje.Znam da neće prestati da me koristi dok hod u meni ne ostanete samo ti i on.Krvavi od strasti i hladni od patnje.Svršite više da znam šta me čeka.Da znam da mogu da slavim kraj
i podjednaku bol koju osećam i sa tobom i bez tebe.Svršite,da mogu da priznam da te volimi u odbranu kažem da sam hrabra i jaka.
Нема коментара:
Постави коментар