Dragi prijatelju,
ne znam kako da ti i dalje to budem i kako se to uopste i biva vise.A znam i da ne mogu bez tebe.Bez tvog osmeha,jedne reci kojom me nasmejes,jednog pogleda kojim smo sve rekli.I nije zbog prevelike bliskosti.I nije trip.I nije ni do cega drugog sem do srca.Znam da nije.Znam sad,a trebalo je odavno.Prvi put pada kisa da mene ne opsedaju neka druga secanja.Prvi put si ova kisa ti i nasi koraci po njoj.Koraci koji odlaze svaki na svoju stranu,iste sekunde sprani iz stvarnosti.Pokusavam i ja da odem,ali ne mogu.Lazem.Mogu.Sve se moze.Mogu,ali necu.Trazim sat na kom je vreme za nas.Zelim tren u kom smo mi.I tu si u onom najgorem prostoru zvanom tako blizu,a tako daleko.U tom najgorem kliseu koji nam nije dorastao.Ili mozda jeste?Mozda to ide uz prijatelje kakvi smo mi.Mozda je moja greska nekad.Mozda je tvoja greska sad.Ne umem vise da odgovaram na pitanja.Ne konstatujem upitnike jer su mi potrebni odgovori.Teška sam.Teška više često nego retko.Ne umem da kažem ono što želim.Prepiši to kukavičluku ili čemu god,ali jednostavno je tako.Da,iziskujem više truda.Pravim se nema samo zato jer mi je previše stalo.Jer me je previše strah da te ne izgubim.Poznajem te jer poznajem sebe.Poznajem jer smo isti.Ne skreći pogled kada ja moj spustim.Ne radim to iz nadmoći već iz nemoći.Ti znap sve moje rane jer ti nosiš iste.Ti se plašiš da ti neko ponovo ne sune so na jedva zaceljena mesta.E,pa takva sam i ja.Zašto ti ti uopšte objašnjavam kad ti to već znaš.Ja mogu da se smejem u najsavršenijoj garderobi sa najsavršenijom šminkom i najsavršenijim zidom preko srca i glumim da je sve uredu.Mogu.Mogu do te mere da ti ne znaš da je to laž.Da misliš da je sve iskreno i čisto.Mogu jer ne želim da pomisliš da sam slaba.Ne želim da to misliš.Ja sam ta koja se izborila sa svim.Moja prva reč bila je sama.Držim se toga tvrdoglavo kao što sam se držala za sve živo dok sam učila da hodam izgovarajući tu,sada odvratnu,reč sama.Toliko toga bih želela da ti kažem-Želela bih da vrisnem sve što predugo potiskujem,a opet to ne radim.Bilo bi olakšavajuće.Spaslo bi me svega što me vuče i ne da mi da krenem dalje.Bilo bi.Ali to i dalje ne pobeđuje misao da bi te to oteralo od mene.Poznajem te.Poznajem te skoro koliko i sebe.Možda isto.Možda manje.Ali te poznajem.Poznajem.Više nego ikad.Ikoga.A opet se plašim.Time otvaram tipičnu žensku,ljudsku ranjivost koju želim da sakrijem od tebe jer se trudim da ostanem što idealnija mogu u tvojim očima.Šta ćeš.Sujeta je čudo.Plašim se da ogolim i jedan deo više nego što bi trebalo.Mogla sam da te imam.Mogla sam makar u jednom trenutku.Mogla sam da imam sve što želim iako bi možda jutro uništilo sve.Svest o strahu i realnosti bila je jača od ostvarenja sna koji predugo vrišti iz jastuka.Ja,neumerena i nezasita ja,nisam poklekla tome.Zašto?Ne znam.Koliko smešan i jadan odgovor!Odgovor koji me podseća da sam došla u onu odvratnu zonu zvanu "šta bi bilo kad bi bilo".Fuj!Slabost koja odzvanja o zidove iza kojih stojiš.Govorim sebi da ne verujem u sudbinu.Previše je idealna da bih joj se povinovala,ali opet ta ista kurva je u stanju da me nadmudri.Da te dovede u trenutku kada pišem reči o tebi.Kada u ispisanom sakrivam ono što bi trebalo da bude izgovoreno tebi.Tebi i nikom drugom.Da,znaš moje dečje ljubavi i bolesti.Znam i ja tvoje.Da li smo oboje i dalje tolika deca da ne priznajemo u koje igrališe smo zapravo zapali,nego se tvrdoglavo držimo istog parka u kome smo zajedno,a opet na bezbednoj udaljenosti.Ja ne znam kako više.Smejem se i trudim se da se ne primeti koliko me sve izjeda.Lupam reči jednu za drugom pokušavajućii da bar deo toga izbacim iz sebe,ali ne ide.Ne želim da kvarim svoju sreću jer prvi put mi je tvoja sreća bitnija od moje.Uspeo si da probudiš ovu razmaženu princezu koja je jurcala za imaginarnim bitangama tvrdeći da je prerasla prinčeve i da joj nisu potrebni.Probudio si je i nestao.Ostavio si je da se sama rasanjuje nesposobna da razdvoji javu od sna.A i kako bi?U snu si bio ti i na javi si isto ti?Koja je onda svrha sna i koja je svrha buđenja?Opet se zaplićem u pitanja.Opet se guram među tačke i krive linije,a potreban je samo glas.Glas koji će staviti tačku i presuditi da li si deo sna ili jave.Do tad mogu da verujem sudbini,snu,šoljama,mađijama,drugima,pesmama i čemu god hoću,za šta god da se uhvatim.Mogu,dok ne sretnem tvoj pogled.Najiskreniji pojam koji sam ikada srela.Ono što mi raskirnka svaku laž i dečije pretvaranje da sam sposobna da idem protiv celog sveta.Sama!
Nikad iskrenije
ja
Нема коментара:
Постави коментар