Dugo sam bila izraziti pobornik onog čuvenog "suprotnosti se privlače". To mi je iz nepoznatih razloga bilo prezanimljivo i apsolutno prihvatljivo. Korišćenje te parole vam omogućava upoznavanje najrazličitijih primeraka ljudske (i životinjske) vrste. Kao cirkus, na neki način. Sstrast koju takve veze nose često ume da bude jako velika. Ona omogući i neko osnovno razumevanje između te dve jedinke suprotnosti. Uvek je jedna suprotnost u stanju da šokira drugu suprotnost svojom suprotnošću. Kao neki ekstremni sport, egzibicionizam, instalacija na bijenalu u Veneciji i tako ti neki "šokantni" pojmovi. Taj neko je tako drugačiji od vas. Možda je onakav kakvi bi ste vi voleli da budete. Ima milion teorija koje definišu takve (bez)veze. Nažalost (nasreću) dođe momenat kada se zasitite svega toga, kada se osećate usamljeno pored te osobe, ali vam opet đavo ne da mira.Vi se kajete, mučite, uvek jedno pokušava da vrati ono drugo, to se otegne u pm. Sve to da bi na kraju bilo jedno veliko ništa sa uspomenom. Poznata sam kao izrazito tvrdoglava osoba. Kad zapnem za nešto, ne puštam. Poznata sam i kao preromantična osoba koja prevelike nalete svojih emocija ne ume baš najbolje da kontroliše. Poznata sam i kao jako komplikovana osoba. I tako Keti tvrdi svoje. Opeče se jednom na gorepomenute priče. Pa kad se opeče jednom proba i drugi put, u fazonu možda sad ne bude tako. Onda sledi treća sreća. Odmah zatim je četvrti put. Kad sam mogla tri puta da se opečem mogu i četvrti. I tako u nedogled.
Sve dok nisam upala u situaciju sličan se sličnom raduje. Tad shvatiš da kad tad u životu naletiš na svoj odraz u nekome. Jezivo. Čudno. Predivno. Savršeno. Pored te osobe počneš da se osećaš kao celina. To je, jednostavno, deo tebe koji ti je falio. Neviđeno je olakšavajuće prestati da koristiš brdo reči da bi nešto objasnio. Ovakvim osobama sve možeš reći jednim pogledom. Zaboravljaš sve idiotske taktike i ponašaš se kao sa sobom. Sve znaš i sve ti je poznato. Sve je lako i lepršavo. Nema potrebe ni za kakvim suvišnim eksplikacijama jer sve postaje jasno i pre nego što se desi. Ovo može biti i krajnje narcisoidno jer je praktično kao zaljubljivanje u samog sebe. Kako god, to je najbolji osećaj koji možeš da imaš jer postoji taj jedan deo tebe koji te razume i kada si najkonfuznija osoba na svetu. Od tog svog dela ne možeš ništa da sakriješ. Shvatiš da je to ljubav u punom smislu reči bez ikakvih dekoracija koje kamufliraju stvari koje ne valjaju i nerealnih nadogradnji da bi sve izgledalo kao da je savršeno, a nije. Sve je tako kako jeste. Bez dubioza bilo kakve prirode. Mene je susreo taj moj drugi deo. Ili sam ja susrela njega. Ne znam. Nije ni važno. Važno je samo da nisam mogla da verujem da postoji osoba koja je do te mere ista kao ja. Osoba za koju znam da zna svaki moj pogled i da iz njega tumači ono što bih i najboljem prijatelju morala da objašnjavam rečima, mlataranjima rukama, crtanjem i ne znam ni ja čime. I kada nije najidealnije i kada je loše i teško postoji onaj osećaj, negde u dubini srca, koji je potpuno siguran da će sve biti uredu. I da jedno od nas ode na kraj sveta i ostane tamo hiljadu godina ta povezanost će ostati nedirnuta, čista i iskrena kao kada je nastala. Ljubav koja je ljubav u punom i pravom smislu te reči. To ne bih menjala ni za šta na celom ovom svetu. To je ono za čime svi mi zapravo celog života tragamo. Zbog te potrage često bivamo povređeni, razočarani, poniženi, obeshrabreni...Međutim, kada se potraga završi dolazimo do onoga što je instinktivna potreba svakog čoveka; ljubav, osećaj pripadnosti i sigurnost. Iskrena. Prava. Čvrsta. Jasna. Jaka.
Dolazimo do onoga u šta možemo samo da se pravimo da ne verujemo, HAPPY END
Sve dok nisam upala u situaciju sličan se sličnom raduje. Tad shvatiš da kad tad u životu naletiš na svoj odraz u nekome. Jezivo. Čudno. Predivno. Savršeno. Pored te osobe počneš da se osećaš kao celina. To je, jednostavno, deo tebe koji ti je falio. Neviđeno je olakšavajuće prestati da koristiš brdo reči da bi nešto objasnio. Ovakvim osobama sve možeš reći jednim pogledom. Zaboravljaš sve idiotske taktike i ponašaš se kao sa sobom. Sve znaš i sve ti je poznato. Sve je lako i lepršavo. Nema potrebe ni za kakvim suvišnim eksplikacijama jer sve postaje jasno i pre nego što se desi. Ovo može biti i krajnje narcisoidno jer je praktično kao zaljubljivanje u samog sebe. Kako god, to je najbolji osećaj koji možeš da imaš jer postoji taj jedan deo tebe koji te razume i kada si najkonfuznija osoba na svetu. Od tog svog dela ne možeš ništa da sakriješ. Shvatiš da je to ljubav u punom smislu reči bez ikakvih dekoracija koje kamufliraju stvari koje ne valjaju i nerealnih nadogradnji da bi sve izgledalo kao da je savršeno, a nije. Sve je tako kako jeste. Bez dubioza bilo kakve prirode. Mene je susreo taj moj drugi deo. Ili sam ja susrela njega. Ne znam. Nije ni važno. Važno je samo da nisam mogla da verujem da postoji osoba koja je do te mere ista kao ja. Osoba za koju znam da zna svaki moj pogled i da iz njega tumači ono što bih i najboljem prijatelju morala da objašnjavam rečima, mlataranjima rukama, crtanjem i ne znam ni ja čime. I kada nije najidealnije i kada je loše i teško postoji onaj osećaj, negde u dubini srca, koji je potpuno siguran da će sve biti uredu. I da jedno od nas ode na kraj sveta i ostane tamo hiljadu godina ta povezanost će ostati nedirnuta, čista i iskrena kao kada je nastala. Ljubav koja je ljubav u punom i pravom smislu te reči. To ne bih menjala ni za šta na celom ovom svetu. To je ono za čime svi mi zapravo celog života tragamo. Zbog te potrage često bivamo povređeni, razočarani, poniženi, obeshrabreni...Međutim, kada se potraga završi dolazimo do onoga što je instinktivna potreba svakog čoveka; ljubav, osećaj pripadnosti i sigurnost. Iskrena. Prava. Čvrsta. Jasna. Jaka.
Dolazimo do onoga u šta možemo samo da se pravimo da ne verujemo, HAPPY END
Нема коментара:
Постави коментар